Sevdah

U gluho doba odslušah "Bosanski mevlud", proučih fatihu pa uzeh da napišem...Ne Djeze radi, nego sebe radi. Djeza je presavio svoj tefter i preselio na Ahiret. Noćas leži zadnju noć u Bakijama i čeka svoja četiri tegbira sutra na Alifakovcu. Više ne može svjedočit ništa i niočemu. Možemo svjedočiti mi koji smo se družili i ahbabili sa Djezom - bespomoćno dobrim čovjekom i nesporno osobeno-neponovljivim tumačem sevdalinke. Mogu tumačiti i svjedočiti ja - nek ostane zapisano u ovo gluho doba noći, uoči Djezinog odlaska. Neznam dali mi putujemo kroz vrijeme, ili vrijeme putuje pored nas, bezbeli mi putujemo, jer mi odlazimo jedan po jedan a vrijeme stoji. Vrijeme uvijek ima vremena. Za Djezu je vrijeme stalo...


Uzvišeni mu podario... prekrasan baršunasti bas-bariton, izrazito muževnu pojavu, estetiku rezultiranu, između ostalog, i višedecenijskim spikerskim pozivom i nepojavni oblik Djeze: ruh-dušu iz koje je isijavala dobrina sevdalije. Dobrina koja nikome nije bila prepreka a sama sebi, kao usud, uvijek dovoljna.
Sve to, davalo je ležernost u kreiranju sevdaha, što i jest cilj, kad je lijepo meni, neka je lijepo i oko mene, to je širenje sevdalijske dobrine - to je sevdah bez srkleta i ezijeta.
Djezu je htjeo mikrofon. Kad neko sjajno donosi pjesmu mi, muzičari, kažemo: "hoće ga mikrofon".

Od samog početka kao da je mikrofon čekao Djezu. Prvi je Tuzlak čiji ja glas snimljen na gramofonskoj ploči, a pjesma: TUZLANKA SE SARAJKAMA HVALI prva je novokomponovana tuzlanska sevdalinka snimljena na gramofonskoj ploči. To je bilo 1964. godine. Ja sve mislio da je Djeza prvo snimio BOSNO MOJA LIJEPIH PLANINA, dok ne pročitah "TUZLANSKO SIJELO U PODNE" Nijaza Alispahića i naučuh ovaj prvi podatak. Nijaz sigurno zna bolje, Tuzlak je.

I krenulo Djezu...Nakon nepune dvije godine iz Tuzle u tadašnje radio-Sarajevo. Da bude spiker i pjeva sevdalinke - da razgaljuje dušu narodu radeći maksimalno prepoznatljivo i jedno i drugo.
Ja od 1968. godine počeo svirati u orkestru maga Ismeta Alajbegovića-Šerbe. Ponekad, za potrebe disko kuća snimali i sa Djezom. Šerbo sjajnim aranžmanima pokušavao maestralnu Djezinu interpretaciju približiti srcu naroda. Tenori su, uvijek lakše, nalazili put do ljubavi publike, od baritona.A Djeza bio bariton - maksimalno estetski i dikcijski donosilac pjesme i još izuzetni lijep muškarac! Ženski dio publike, bio je opčinjen i zadovoljan, a muški ljubomoran. Takvi smo...lakše podržimo inferiorne, u bilo čemu, nego superiorne.

A Djeza pjevao...otkidao. Nikad ne mogu zaboraviti "PUKNUTE STRUNE", komponovao Selver Pašić, aranžirao Ismet Alajbegović-Šerbo, odsvirali mi a istumačio Zekerijah Djezić. Ma lijepo k'o lijepo. Sretni su oni koji mogu osjetiti dubinu te ljepote.
Ja sa, sada već, mojim orkestrom, posredstvom Natalije Bojić, radio, to jest, svirao u emisijama radio Sarajeva, kao spoljni ili vanjski saradnik. Uvijek mi je taj termin bio nejasan, pa svirao sam unutra, kako mogu biti "spoljni". U ekipama "Cik-caka","Selo veselo" i "Subotom uveče" vrlo često bio i Djeza. Estradni univerzalac - ne zna se jel' bolje pjevao ili vodio programe.

A godine prolazile...skoro neprimjetno. Kad je nešto lijepo ne broji se brojem godina. Baš nas išlo...

Dobrina kao da je nagovještavala da nas neće ići. Ne kaže narod džaba "kad ti je najljepše stavi kamen u cipelu". Stigosmo u 1990.-u kovitlac. Ašićare na valja za Bosnu i Hercegovinu.
Nas čertdesetorica osnovasmo SDA.
Dobismo zadatak da osmislimo osnivačku skupštinu 25.05.1990. godine u Holidey-inu. Sve ima ali nejma voditelja i glumca. Upitao ja dvojicu-trojicu i glat me odbili. Jedan poznati me na Titovoj urezili: ma kako sam ga smio upitat. Dan uoči, u 15 sati po podne sjetih se Djeze. Nazovem telefonom:
"Djeza, imamo osnivačku skupštinu SDA, treba nam voditelj i ako ne nađemo profesionanog glumca, neko ko će nam odrecitovati Makovu "Modru rijeku"; tvoje prisustvo ne znači i tvoje pristupništvo stranci; ovo smatraj tvojim profesionalnim poslom i bit ćeš honorisan".
A Djeza će k'o iz topa, kao da mu je na jeziku stajalo i jedva čekalo da izađe:
"Čekao sam da me zovnete; moje prisustvo znači pristupništvo Stranci: mene, moje žene Gordane i moga sina Alena; honorar ni ne treba: kada i gdje trebam biti".
Zamalo mi ne ispade slušalica iz ruke.
I krenu naša patriotska saradnja...Predosjećajući zlo, a hrabreći, napravio ja "NE DAJ SE BOSNO". Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio da otpjevaju i neće ili ne smiju...
Kada sam nazvao Djezu samo je rekao "daj mi Omere prve stihove", ja rekoh "zemljo Bosno šta ti uradiše, hoće da te nema nikad više" a Djeza će "unutra sam, gdje trebam doći". Od pedeset dvojice slatko su pristali Djeza, Hasiba Agić, Ćazim Čolaković i Enes Begović. To je toliko slatko zvučalo, sa Djezinom solo-dionicom, da i sada mislim da je to jedina prava glasovna kombinacija za takvu pjesmu.
To je prva pjesma koja je pozivala na otpor. Promovisana je na tadašnjem "Jutelu", u Zetri, i to pamtim i po tome da neke kolege nisu smjele ili htjele izaći na pozornicu da odzijevaju na plej-bek.
I zakuha u Bosni...Htjedoše nas satrat. Ali ne da se Bosna. Ovdje su carstva propadala a Bosna opstajala.
Ja u ateljeu, u Visokom nastavio raditi moj posao: patriotsko-muzički...

Kroz tunel, ispod aerodroma 1993. godine uđoh u gladno i smrznuto Sarajevo. Nigdje ništa: ni hrane, ni vode, ni struje, ni ogrijeva - ništa. A četnici ubiše granatama.
Ja hrupio u Sarajevo da pravim Prvi festival narodne muzike Bosne i Hercegovine. Kome god to kažem blijedo me gleda. Treba mi dio ekipe da je povedem u Lukavac. Salih Lemeš - Cigla, odveo me u Lukavac, ljudi me obrlatili, Armija Republike Bih dala mi papire i ja bahno u opkoljeno Sarajevo da skupljam ekipu za Prvi festival.
Niko ne vjeruje. Ja vjerujem: treba vjerovati u pravdu i sloboda će stići; samo se treba boriti na svim poljima.
Pronađoh Djezu; mršav k'o grana, umjetne vilice mu, pri govoru, ispadaju. Nemaju na čemu stajati. Nakon moga unutrašnjeg šoka, ispričah mu, hiljadu puta ponovljenu priču, da treba napraviti Prvi festival narodne muzike. Djeza sa srca prihvati.
Dogovorismo sarajevsku ekipu, Djeza će koordinirat, i ja opet kroz tunel nakon 36 sati u Visoko. Valja obići svu slobodnu Bosnu, angažovati učesnike a na sve strane borbe. Godina je 93. jako nas teško ide na frontovima. Kontam, ne može gore biti nego što je, mora, ako Bog da, samo na bolje, pa da to bolje lijepo dočekamo, i našom pjesmom.

I bi Festival narodne muzike "LUKAVAC 94". Ispričasmo pjesmom priču o Bosni...i nama u Bosni.
Bi priča o vremenu kada su nas htjeli uništiti. Desi se ratni sevdah naše Bosne. Ostade zapisano u knjizi, na audio i video trakama da je Zekerijah Djezić, zajedno sa Zaimom Muzaferijom, estetski uobličio Prvi festival. Nemjerljiva je Djezina uloga u tom poslu.

U jesen 94. prilikom izlaska iz sarajevskog tunela života, Djeza slomi nogu pa ostade kod mene u ateljeu ležati više od mjesec dana. Snimismo dvadesetak pjesama - kao sjećanje na lijepo ahbabisanje srodnih duša.
Djezu pokosilo to što je, sin mu, Alen sa ženom, otišao u Švedsku. Rana neprebolna. Pozva nas Ministarstvo kulture Švedske da predstavljamo BIH na "ORIJENT FESTIVALU", mislim da je bilo početkom 95. odosmo Djeza, Zehra, Avdaga Vrabac i ja. Djezin sin Alen toliko daleko na sjeveru Švedske da se za tako kratko (i finansijski kratko) vrijeme ne uspješe organizovati da se vide. Otac i sin biše u istoj zemlji, izvan svoje domovine, a ne vidiše se. Teško i za gledati...

Dođe Dejton, donese mir, krenu život kakav-takav, ali krenu. Neko se sjajno snađe, neko se snađe, a Đeza se nikako ne snađe. Prekomplikovano je to za njegovu tanahnu dušu. Sin u Švedskoj, biologija pritisla, zdravlje popustilo, slaba i neredovna penzija, posla nema... pa čaša...Ona nikome nije dobro donijela.
Javiše mi da je digao ruku na sebe. Odletim u Sarajevo, pokušam ubjedljivom pričom hrabriti nastavak životne borbe, jer život jest borba, objašnjavam da smo preživjeli milion puta teže situacije ali ne pomaže.
"Ja hoću, Omere, da umrem, samo ne znam kako"...u očima totalna bespomoćnost i suze moga ahbaba Djeze. Suze za koje sam znao da odnose život...
Hvala Allahu džellešanuhu, bolest bi brža...
Tako moj ahbab Djeza ima šansu da bude džennetlija. Bog najbolje zna, ali ako čovjek može predpostavljati, a može, moj saborac Djeza zasluzio je Džennet. Zaslužio je da mu Zemlja bosanska bude lahka - neizmjerno ju je volio.

I još nešto. Nikad moje uho nije čulo da neko sa više ljubavi, sočnije i ubjedljivije, izgovara riječi ALLAH i MUHAMMED.
Molim Allaha da svojom neizmjernom milošću oprosti i Allejhisellama da mom ahbabu Zekerijahu Djeziću na Sudnjem danu bude na pomoći.

Eno svanjiva...sad će horozi i ezan...

Danas, 19.10.2002.godine, u 14 sati, na Alifakovcu, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, predati ćemo rahmetliju Zekerijaha Djezića Majci-zemlji. Dunjaluk će ostati siromašniji za specifično-neponovljivog tumača sevdaha.

Dragi ahbabu, hvala ti za sve.
Molim Uzvišenog da se sretnemo u Džennetu.

Tvoj suborac Omer Pobrić.

Mulići, u gluho doba noći sa 18.na 19.10.2002.godine.

Bajro Redzic, cuveni harmonikas iz Cazina kojeg "bije glas" da zna vise od pet hiljada pjesama, rasteze harmoniku vec 40 godina. Ucenik je najvece legende sevdaha, Joze Penave. Svirao je po svim bosanskim kafanama i uzivo u radio-emisijama, a danas ima svoje skole harmonike po Cazinu.

----

ODE BAJRO SEVDALIJA:

Ovogodisnja proslava 8. marta u Turistickom centru "Sedra" proteci ce bez covjeka koji je protekle tri decenije bio centralna figura te proslave. To je Bajro Redzic, harmonikas i izvodac sevdalinki. Vise od tri dece­nije on je bio zaposlen u tom hotelu kao muzicar.
Bajro Redzic je nedavno, iznenada, preminuo. A cijeli svoj zivot (umro je u 60. godini) je posvetio harmonici i pjevanju sevdalinki.
- Siguran sam da Bajro Redzic zna najvise sevdalinki u Bosni i Hercegovini - tvrdio je Vehid Gunic, koji je ovog muzicara cesto dovodio u studio kada je snimao "Meraklije" i koji je trazio sredstva da snimi sve sevdalinke koje je Bajro znao pjevati. A to su, prema Gunicevom misljenju, sve sevdalinke koje su ispjevane u Bosni i Hercegovini.

Iza Bajre Redzica ostalo je sedmero djece. Sin Sanel je posao njegovim stopama. I on svira i pjeva samo sevdalinke. To isto radi i njegov unuk Savid, koji je ned­avno imao veoma uspjesan nastup na Federalnoj televiziji. Cazinjani tvrde da nikada vise ljudi nije prisustvovalo dzenazi kao onog dana kada su se oprastali od Bajre Redzica.
(Kemal Coco, Bosanska posta, 4. mart 2005.)

Dana 16.03.2005. godine, delegacija Instituta sevdaha, u sastavu: Omer Pobric, osnivac, Ramo Hadjajlic, Prijatelj Instituta i dr. Semir Vranic, Saradnik Instituta, posjetila je DOM ZA JETIME ( jetimi su djeca bez oba roditelja) na Mojmilu i zajedno sa predstavnikom Radija DEUTSCHE WELLE Zoranom Piralicem, darovala djecaku NEDZMINU MUSTAFICU poklon, kao priznanje zato sto je najbolje odgovorio na pitanje:
STA JE SEVDAH I SEVDALINKA?
Nedzmin je odgovorio:
"SEVDAH JE SUM MOJE DRINE, NIZ GORAZDE, DO SREBRENICE"

Seharu punu proizvoda Instituta sevdaha, u kojoj su sabrana djela Omera Pobrica, direktor DOMA ZA JETIME, gospodin SULEJMAN MEMIC ce izloziti u zbornici, do punoljetstva Nedzminovog, sa tim da ce Dom Nedzminu svakog mjeseca isplacivati po 50 KM, do sume od 2.013, oo KM kolika je nominalna vrijednost SEHARE, koja je poklon Instituta sevdaha Nedzminu. Institut sevdaha se obavezao da ce stipendirati NEDZMINA MUSTAFICA do kraja skolovanja, sa tim da je obaveza Nermina da dobro uci. Nermin je izrazio zelju sa kuca u saz i Institut ce se potruditi da mu tu zelju ispuni.

INSTITUT SEVDAHA

Poštovani ljubitelji sevdaha i sevdalinke, dragi prijatelji!


Hvala Bogu što mi je podario posao koji volim, hvala narodu što me podržavao preko četrdesed godina, od srca hvala porodici.
Zahvaljujem kolegama sa scene sa kojima sam dijeli dobro i manje dobro ovog dragog u biti krajnje neizvjesneog posla, i baška hvala saputnicima sa pozivnice, ljudima koji su spremni pomoći opstanku ovog segmenta naše države. Sevdah i sevdalinka - višeslojno su ugroženi:
Protok vremena, tempo življenja i ciklična tragičnost ovih prostora uništavalju u nama i oko nas sevdalijski ambijent... Neki drugi, strani tonovi, konstantno nas pripremaju da jesmo ono što nismo... Neuki narod to prihvata jer ta sorta muzike ne traži razmišljanje - ona razmišlja za takve slušače.
Sevdalinka je nešto sasvim drugo... I u muzičkom, a posebno u tekstualnom dijelu to je čista filozofija... filozofija našeg opstanka na ovom komadu Božije zemlje što se Bosnom i Hercegovinom zove... i živi dokaz da smo ovdje veoma dubokog korijena... i da se korijen omladio... i da je jedna mladica tog korijena naša nacionalna pjesma - sevdalinka.
Sevdalinka je danas ugrožena - pomozimo joj da opstane. Stvarnost je da pomažući sevdalinci - pomažemo sebi. Nadam se i duboko vjerujem da će savjet fondacije, pronaći put oporavka sevdalinke. Ako ne uspijemo - zagovaraću ideju da zabilježimo sve što se danas sevdalijski pjeva u BIH, da to pohranimo u metalnu seharu i zakopamo u zemlju Bosansku.
Možda će neke nove generacije Bosanaca, kad pronađu tu seharu i spoznaju sadržaj - više znati cijeniti tu očiglednu ljepotu. Ja sam imao prelijep život u sevdahu i od sevdalinke pa činom formiranja fondacije želim ljepoti uzvratiti lijepim.

Omer Pobrić

Institut sevdaha

Veliki dio naseg naroda je u nesvijesti. Nisu to samo Bosnjaci vec i drugi ljudi. Kad je u pitanju standard i opstanak BiH, svacija je koza u pitanju, a kad je u pitanju agresija, to je dobro g. Gojer jednom rekao: mi se moramo oduprijeti ovoj agresiji s Istoka i Zapada, narocito sa Istoka. Toj sund agresiji koja dolazi putem Pinka. Oni su dobili dozvolu od CRA da se uvuku u BiH, ali to im nije ni trebalo. Ogroman dio naseg naroda je gledalo taj Pink, narocito u sjeveroistocnoj Bosni, od Tuzlanske regije pa nadalje. Dakle, nije kriv Pink, vec nas nesvjesni, nesretni narod koji se prepustio nekakvoj stihiji i sitnom uzitku da gleda bas najnizi nivo, odnosnu neciju subkulturu, a da pritom svoju zaboravlja.

Pjesma "Nejma ljepse knjige od Kur'ana" nastala je nekad davno, kao izraz ljubavi muslimana prema svojoj vjeri i saznanja da covjek sve sto uradi u zivotu sa pravim nijetom, radi u ime Allaha dz. s. Zbog raznih okolnosti, prije svega ideolosko-politickih, ta pjesma nikada nije snimljena na ovim prostorima. Od mog rahmetli abe saznao sam da ima ta pjesma.

Pred ovaj rat, poceo sam intenzivno tragati da bih je snimio i na neki nacin vratio njenom pravom sahibiji, muslimanskom narodu. Izvori su mi bili razliciti. os mog Tesnja, Gradacca, Kladnja, familije Budimlici iz Njemacke do Mulica, gdje zivim.

Paradoksalno je da sam obisao dosta dunjaluka, trazeci najautenticniju verziju te pjesme, a najbolju verziju sam nasao upravo u Mulicima, kod mog dragogo komsije Ibrahim-age Alijagica. Kada sam sublimirao sve varijante do kojih sam dosao, onda sam konstatovao da ta pjesma ne odgovara Bosni..

Tekst originala glasi:
"Jest tako mi dina i imana
i tako mi sehri ramazana,
nejma ljepse knjige od Kur'ana,
nejma cisce vjere od Islama."

U drugoj strofi pjesma tekstualno "bjezi" iz Bosne:
"Jedog ljeta, petoga nisana
stize ferman cestita Kemala,
Edhem-pasi na grckoj granici,
da su hazur svi turski vojnici..."

A bi vrijeme zime '93-'94, najgladnije, a najponosnije zime u mom zivotu. Te zime stvarnost Bosne bio je rat, stvarnost Bosne bila je silna zelja dusmanska da zatre tragove postojanja nas Muslimana na ovim prostorima. To su cinili ruseci nase dzamije, nase mezaristane...Nikad mi nije bilo jasno sta im je kriv kamen nisantas. Silovali su nase sestre, ubijali djecu u besikama..

Te zime konacno sam sklopio pjesmu "Nejma ljepse knjige od Kur'ana". A bosnjacki narod, nosen patriotizmom da ocuva svoju vjeru i svoju Bosnu u nemogucim, neljudskim uslovima, OPSTADE U SVOJOJ VJERI I NA SVOJOJ ZEMLJI.

I zato je sasvim adekvatan onaj stih, koji sam dodao uz malu pomoc mojih prijatelja, gospodina Zaima Muzaferije i gospodina Sahina Dolovca. A taj stih glasi:
U Kur'anu i sunnetu stoji
Musliman se samo Boga boji

To je Bosnjak ovim ratom dokazao

(Omer Pobric, Sevdah nadahnut zivotom...slobodom, 1996. god.)

[i]

Haj, jes' tako mi dina i imana
haj, nejma cisce, aman, vjere od Islama

Haj, jes' tako mi sehri Ramazana
haj, nejma ljepse, aman, knjige od Kur'ana

Haj, u Kur'anu i sunnetu stoji
haj, musliman se, aman, samo Boga boji
haj, musliman se, aman, samo Allaha boji

[/i]

Analizirati Eminu, Santicevu ponajslavniju pjesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pjevali, to izgleda kao posao unaprijed promasen, jer zar bi icija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pjesmi mogla da nam ista kaze sto unaprijed nismo, na ovaj ili onaj nacin znali ili naslucivali?

Pjesma je davno usla u nas trajni duhovni prtljag, stoputa nam grijala dusu svojim starinski prisnim sjajem, na sto nacina se ispreplela sa nasim zivotima, i sada u to zivo tkanje zarezati analitickim skalpelom, ne, zbilja, to ne moze izdobriti.

Ipak, sve sto rekoh, tek djelimicno je tacno. Razumijem da idole ne bi trebalo dirati rukama - ostaju bez pozlate, ali upravo to sto pjesmu znademo naizust - izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali dozivljavati kao knjizevni tekst. Primamo njene rijeci ne pitajuci sta znace, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrijednosti, kao sto po nominalnoj vrijednosti uzimamo danasnje stotinarke, ne osvrcuci se sto su gotovo izbjeglicki iscijepane i isfucane. Emina je tekst posvecen nasom upotrebom, sto znaci da u njoj vidiino vise od obicne pjesme, ali bas je to razlog sto smo u njoj prestali da vidimo - pjesmu. To jest, knjizevni tekst sacinjen po odredjenim pravilima. Cak i pomisao da je sacinjena zvuci nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom dozivljaju "unaprijedili" u napola narodnu pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nesto samotvorno, nesto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Santic je tu samo onaj kroz cija se usta pjesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pjesme koje je ubila nasa navika, stoga bi analiza trebalo da potrazi mogucnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osjecanje za nju, da nas suoci sa nacinom kako ju je pjesnik zaista napravio, odbacujuci pritom sve sto smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s manje ili vise opravdanja.

Pjesmi cu pristupiti iz jezickog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah cujemo jezicku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa medjusobno oprecna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetican, s dozom svecanosti: jedna uravnotezena recenica proteze se kroz cetiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlastena mjesta u strofi, sto cini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, cime se podvlaci njihov smisao, i onaj skriti i onaj izriciti: boravak u "hamamu" cini covjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovica i njegovih hamama prelivenih mocnom erotikom); "imam" je institucija koja, precutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne ceznje, neka vrsta nevidljivog zida izmedju pjesnika i djevojke i "jasmin", i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna ceznuca, ali i uz opjevanu junakinju: Santic je u pjesmi Pod beharom to dvoje izjednacio:

Pa jos kako ovdje mirise meleksa,
I zelena trava od pamuka meksa,
I bijeli cvijet tresnje i jasmina,
Ko mahala kojom prolazi Emina.

To se moze reci da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju.

[b]
VERZIJE, JEZICKO UMIVANJE[/b]

Emina je prvi put objavljena u casopisu Kolo 1902., a sest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konacnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sazetija i neuporedivo bolja - izbaceni su zaista slabi i ocigledno suvisni stihovi nego o kudikamo finije izradjena, jer preinake, unesene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoce o porastu majstorstva u rukovanju pjesnickim instrumentiina, ali i o mnogo izostrenijoj svijesti sta se pjesmom zeli postici.

Recimo: u prvoj verziji pjesma nije izdijeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopste nije bez vaznosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane razlicitim glasovima, odmah otkriva, takoreci razgoljuje tvoracko nacelo, koje nosi pjesmu: sudar dva suprotna nacina govora o istom.

Pjesnikove izmjene u prvoj strofi procistile su jezik, uravnotezile ga, pojacale svecanu dikciju, jednom rijecju, povecana je doza poeticnosti u njemu; stoga je i, "amam" postao "hamam", cime je uklonjen govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda sjetio da pjesrnu ne kazuje licno on. Pravoslavac, u cijem govoru ne postoji "h", nego musliman, koji je pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te rijeci. Nadalje, "imam" je u prvoj verziji imao vlastito ime "Abdul", da bi u konacnoj verziji postao "stari" - izmjena koja jednim udarcem ubija dvije muve: uklonjen je realisticki prizvuk, koji vlastito ime unosi u pjesmu, sto jc snizavalo pjesnicku dikciju, ugrozavalo njenu svesanost, a osim toga, pridjev "stari" pojacava imamov autoritet, cime i prepreka, sto stoji na putu ostvarenja pjesnikove ceznje, biva tvrdja, da tako kazem.

Slika baste, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se djevojka, koja je srediste svega, naprosto nije vidjela: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i "bastu sto mirise igda", a to priznajem da ne znam sta znaci, i "bulbulpjesmu" koja "ne prestaje nigda", i "prskanje sedrvana", preostao je samo "hlad jasmina", kao jedini okvir za djevojku, poetski krajnje pogodjen, jer smo vec upozorili na pjesmu u kojoj se sva mahala razrmirise na jasmin kad njome prodje Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posudjeni, u konacnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrozava pjesmu: u prvobitnom obliku pocetak pjesme je bio obican knjizevni pastis, jer je mnogo raskosnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta pjesnicka emocija. Udaljujuci se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pjesnik je Emini dao potrebnu knjizevnu samostalnost koju isprva nije imala.

Najfinija izmjena zbila se u cetvrtom stihu: Emini vise nije u ruci "kondir", nego "ibrik", i, shodno tome, kasnije, u pjesmi, nece zalivati "seboj", nego "djule", i ne iz "zlatnog kondira", vec iz "srebrnog ibrika". Pjesnik je, ocito, naknadno ulozio znatan napor da jezik pjesme prilagodi govorniku, jer "zlatan kondir" mozete naci u usmenom pjesnistvu pravoslavaca ili katolika, ali ne i Muslimana. Zatim, "srebrn ibrik" je realistican, dok "zlatni kondir" nije, jer upucuje na srednjovjekovne kraljeve i velmoze, i u pjesmi djeluje kao prejako udarena tipka na klaviru. Pjesnik je, ocito, nastojao da uravnotezi kazivanje, da mu nametne istu visinu tona od pocetka do kraja prve strofe, jer kao sto je ime "Abdul" snizavalo taj ton, jer vuce dolje, ka realistickim nizinama, tako isto "zlatni kondir" narusava dikciju, jer vuce gore, ka srednjovjekovnoj kraljevskoj raskosi iz hriascanskih snatrenja ili prividenja. Ovakve dorade su ucinile da jezik dobije ono jedinstvo i cistotu kojom prva strofa danas djeluje na nas.

U drugoj strofi, medjutim, iznenadno iskrsava, da ne kazem i provaljuje, jezik koji dozom svoje prozaicnosti moze da snazno djeluje i na danasnjeg citaoca naviklog, u susretima sa savremenim pjesnistvom, na svakovrsne mjesavine prozaicnog i poeticnog govora:

Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece...
Ni hodjin mi zapis vise pomoc nece!...

Skladnu i uravnotezenu sintaksu iz prve strofe smjenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od pocinjanja pa nedovrsavanja; ovdje se ziv covjek otimlje caroliji cija je zrtva iznenadno postao. Nema vise pjevanja, kao u prvoj strofi, nego zivog govora kome je cilj - da junaku odlane, da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, cak bi se moglo kazati dvojezicna pjesma, i upravo tu, umjetnicki najvazniju cinjenicu, odavno je prikrila nasa naviknutost na nju. I njen ostatak je prozet tim dvoglasjem, s tom razlikom sto vise nema smjenjivanja strofa u kojima se osjeca prisustvo razlicitih jezickih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osjecamo spor izmedu sastojaka poteklih iz razlicitih izrazajnih registara.

Zanimljivo je da Santic, u naknadnim doradama, nije u stihovima iz druge strofe promijenio niti zarez. Smatrao je, ocito da je ton u njima otprve pogodjen. No, ucinio je nesto drugo: precrtao je cetiri losa i suvisna stiha.

Pa kada bi sultan za Eminu znao,
Bi, valahi, za nju sto robinja dao!

Ovdje, osjecamo, da je govor iste vrste, ali ne i stepena, kakav zaticemo u neprecrtanim stihovima, ali nevolja je sto se ovdje umijesala ideja trampe da emociju sroza u glib takoreci. Pjesnik se okliznuo na koru od banane zato sto je htio oponasati onaj hiperbolicni stil svojstven istocnjaskom ljubavnom pjesnistvu, kakav zaticemo i u poezoji bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj, svejedno.

Sljedeca dva stiha, takodjer izbacena, puna su sterotipne poeticnosti, prosarane govornim postapalicama:

Ta ljepsa je, bolan, od svih imamskih bula,
A bjelja je, beli, od bjelih djula.

I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u prvobitnom obliku, bila prekrcana rekvizitima iz sevdalinki, ovdje-ondje pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz rijeci "bula" ponovo je provirio "Vlah", jer je pjesnik zaboravio da ta rijec, u jeziku pravoslavaca, znaci nesto sasvim drugo nego u jeziku Muslimana. Rijecju, razlika izmedju dvije verzije Emine, razlika je izmedju dobre i lose pjesme.


[b]
ZENSKA LJEPOTA - NE U OPISU
NEGO U DJELOVANJU NA POSMARTACA[/b]

Ne bih, dakako, detaljno analizirao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o lirskoj pjesmi ne pretvori u ljekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih ledja. Dovoljno je bilo snazno osvijetliti prve dvije strofe, kako bi se otkrilo umjetnicko nacelo na kojem se pjesma drzi. Medjutim, pozabavicu se jos i nacinom na koji, u ovoj pjesmi, knjizevno postoji njena junakinja.

Uzmimo pridjev "pust". Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina "pusta", potom i njene "pleci". U oba slucaja, taj pridjev ne kazuje nista konkretno, opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego signalizuje kako je unutra, u govornikovoj dusi: nagovjestava onaj talas zaprepastenja, iznenadjenja, ceznje, zudnje koje je izazvalo iskrsavanje djevojke.

Pridjev "pust" je jezicki djoker koji stoji na mjestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridjev "pust" signalizuje poraz jezika pred djevojackom ljepotom. O kojoj se ne moze reci nista. Osim da si pred njom izgubljen. I uopste, u pjcsmi izostaje fizicka konkretizacija djevojacke ljepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleca? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleca, toliko opcinjavaju da, protiv tih cini, ne pomazu vise ni toliko pouzdani lijekovi kakvi su hodjinski zapisi.
Ovaj trenutak autohumora svjedoci da se pjesnik otima vlastitoj emociji, pokusava spram nje uspostaviti ironicnu distancu. Uopste, ovdje se radi o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji izbjegava - ako mogu tako da kazem, da skine "valu" sa djevojacke ljepote! Djevojka je razlozena na detaljc, na geste, koji znace izbjegavanjc opisa i posezanje za knjizevnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: Ne opisuje se zenska ljepota, nego je data u njenom djelovanju na promatraca. Jedini detalj, od cijele djevojke, koji zaista vidimo, jesu one "pletenice guste". To je vjerovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je data pjesnicka jednacina od vjetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru djevjke s prirodom, i izaziva pravi stres u svijesti govornika. Kao da je vjetar pjesnikov saradnik, pomaze mu da se djevojacko bice neocekivano otvori kao cvijet: to je i najculnija i najsublimnija strofa istodobno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom djejstvu, miris i jest sifra najdublje i najskrivenije erotske tajne bica. Ali, istovremeno, kao da pjesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dijele od djevojke, poseze za njenom dusom, jer iz sevdalinki znamo da duse stanuju u mirisima "Vjetar puse, al-katmerom njise, a moj dragi amber dusom dise". Kao da culna ekstaza, na svom vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.


[b]
PJESNIK OSUJECENJA[/b]

Pero Slijepcevic kaze kako su se, u Mostaru Santiceva doba, pravoslavci "vecma libili javno pevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodevali u serafimski veo. Narocito pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvek mislju otpora politickog i ekonomskog". Ocito, Santic poseze za jezikom sevdalinke i iz nevolje: da bi prerusio ljubavnu ceznju, o kojoj je inace zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji ce mu proci "nekaznjeno". No tu je i dodatna nevolja: pjevati javno svoju ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruki zazor? Ovo je Santic krvavo iskusio na svojoj kozi: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time su, zauvijek, i "njegove baste ostale bez ploda".

Medjutim, ostati samo kod ovog objasnjenja, znacilo bi stvar nedopustivo uprostiti. Santic je bio po prevashodstvu pjesnik osujecenja, i zivotnih i erotskih. I njegova patriotska poezija je prvenstveno govor uime istorijski osujecenih! A u sevdalinkama se u hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja ne nalazi ispunjenje, ljubavna ceznja koja ne nalazi utoljenje, mozda i stoga sto se ne moze naci, jer se radi o ceznji za idealom. Otud se ta ceznja toliko i razgara. Senzibilitet sevdalinke Santicu je bio krajnje blizak, sto dokazuje i knjizevni rezultal: ispjevao je, u istom maniru u kojem i Eminu, najmanje desetak pjesama koje nisu po vrijednosti, ispod Emine, a bar polovina njih, po mom dubokom uvjerenju, Eminu premasuju.

P.S. Nisam odolio napasnoj zelji da se pozabavim jos jednom sitnicama u ovoj pjesmi. U prvobitnoj njenoj verziji, to sto je rasplelo djevojacke pletenice zvalo se "gornjak vjetar", a u konacnoj verziji postalo je "s grane vjetar". Sprva mi se pricinilo da je pjesnik pokvario jednu krasnu sliku. "Gornjak" je predivna rijec, imenuje vjetar koji dolazi, koji puse sa gore. A u konacnoj verziji, ispalo je poprilicno nejasno: kako je to vjetar puhnuo "s grane"?

Onda sam pojmio: taj "vjetar gornjak" otvorio bi pjesmu ka zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim daljinama, a upravo to nije smjelo da se njoj desi! Jer u svijesti covjeka, obendjijanog tolikom ljepotom, sav svijet je sveden na jednu bastu onaj ostatak ne postoji! Zbog toga je, vjetar, u novoj verziji, i "duhnuo" "sa grana". Ne dolazi, dakle, iz otvorenog svjetskog prostora, jer su granice Eminine baste, u tom trenutku, granice cijelog svijeta! Ta naznaka koja svjedoci o pomjerenom dozivljaju prostora, najdelikatniji je pjesnicki potez u cijeloj pjesmi.

(Marko Vesovic, BHDani)

[i]

Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama,
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece…
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc' nece!…

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dodje lijepa Emina
Samo me jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko'!…

Aleksa Santic[/i]

Himzo volio Bosnu i pjesmu. A svijet volio Himzu. Lijecio dr. Himzo Polovina svoje pacijente znanjem, a razgaljivao dusu naroda muslimanskom pjesmom - sevdalinkom. Vrijeme teklo... Isteklo.

1986. godine Himzo presavio svoj tefter i preselio na ahiret. Nama ostavio merdzanli djerdan za mnogo zrna, od kojih je svako zrno jedna muslimanska pjesma. Vecina tih pjesama bi umrla da ih tako maestralno ne istumaci rahmetli Himzo.

Pjesma je kao covjek - kad nestane, ako ne volimo, lahko zaboravimo. Kada drugi nisu smijeli ili htijeli, rahmetli Himzo je donosio bosnjacko-muslimanske pjesme. Tumacio pjesmu, a mi je volimo i ne zaboravljamo. Ni bosnjacko-muslimansku pjesmu, ni Himzu. Nikada, sa Bozijom pomoci.

Bosni niko nije ostavio takav mekam i toliko duse na tako malo trake. Od 1994. godine mozete prosetati ulicom dr Himze Polovine u Sarajevu - gradu gazija.

Zato od srca rahmet i mir Himzinoj dusi.

(Omer Pobric, Sevdah nadahnut zivotom...slobodom, 1996. god.)